ZGRADA, POVIJESNI KONTEKST
Prvotno je izgrađena s ravnim krovom koji je dodan 1925. godine prema projektu Edoarda Stipanovicha. Zgrada je, u literaturi, smještena u period secesije iako je po mnogim svojim značajkama ustvari klasicistička s tek naznačenim elementima iz vokabulara secesije. Interesantno je da je prvobitni projekt bio bez izražajnih uglovnih erkera koji su idućem projektu dodani. I na jedan i na drugi projekt je ishodovana građevinska dozvola što se i vidi u prikazu arhivskih izvora istraživanja.
„Veliko
zdanje stambeno-poslovne kuće Baccich (Riva Boduli 1, nekadašnja Transadria) s
glavnim pročeljem okrenutim moru. Sagrađena je na mjestu četiriju zbog
trošnosti srušenih kuća. Autorstvo projekta nije baš do kraja raščišćeno u
dosadašnjim napisima, ali izgleda da je prve nacrte korpusa nove
reprezentativne palače za nasljednike Eugenia Baccicha, izradio 1911-12.
Giovanni Brozovich obilježivši četverokatni objekt kićenim neoklasicističkim
dekorom[1].
Tijekom višegodišnje gradnje ovog velikog zdanja došlo je do preinaka,
podizanja za kat, adaptacije lokala u prizemlju, izmjena dekora pročelja, dok
nije završeno 1914. Bilo je i nesporazuma s gradskom upravom u svezi s naplatom
poreza za korištenje komunalnog terena oko kuće zbog izbačenih altana, koje
najzad nisu izvedene; bilo je komisijskih rasprava oko estetskog izgleda erkera
(1913) i atike koja je trebala prikriti krovna postrojenja za dizalo. Palazzo
Baccich je možda i djelo Giuseppea Farkasa. Izvođač je radova građevinsko
poduzeće Artura Heringa. Kuća je građena za stanovanje, ali i za najam poslovnog
prostora u prizemlju: tu je bio ugostiteljski lokal (Caffe Miramar, pivnica,
tzv. američki bar), osiguravajuće društvo, pomorske agencije itd. Današnji je
izgled definiran nacrtom Edoarda Stipanovicha iz 1925. godine, nakon čega se u
središtu prizemlja otvara i kinodvorana. Cijeli veliki volumen zgrade je
razvučen po tlu, no taj efekt se pokušava oživjeti vertikalizmom prozorskih
rubova. Plošnost zidova triju istovrijednih fasada remete rubno postavljeni
izbačeni pravokutni erkeri. Ritmičnost je postignuta ujednačenim ponavljanjem
istovrsnih elemenata (prozori, balkoni, pilastri, maskeroni). Opći dojam koji
ova zgrada ostvaruje jest monumentalnost i uklopljenost u niz velebnih
građevina uz rub riječke rive, kojima glavni zadatak i jest zadiviti
reprezentativnom vizurom posjetitelja kad u grad uplovljavaju brodom.“[2]
Od 1947. godine navedena zgrada bila je poslovno središte tvrtke Transadrie, koja je obavljala poslove pomorske špedicije. Za istraživanja je važna i dobivena foto dokumentacija od strane naručitelja. Riječ je o čestitci sa prikazom zgrade nekadašnje Transadrie gdje je vidljiva godina iz 1987. sa znakom Univerzijade. Zgrada je bila oličena sivim monokromnim tonom uz isticanje bijelom bojom završnog vijenca te vijenca četvrtog kata. Bijelom bojom su bili istaknuti i prozorski rubovi te rubovi vrata. Prizemlje i prvi kat su možda bili istaknuti tamnije sivim tonom iako nije moguće sa sigurnošću iščitati iz fotografije. Moguće 90-ih godina je izvedena obnova pročelja kakvu nalazimo i u postojećem stanju. Izvedeno je ličenje oker tonovima uz isticanje profilacija, uključujući maskerona, te drugih dekorativnih elemenata, bijelim naličem. Pročelja modelirana horizontalnim linijama su oličena oker tamnijim tonom, dok su ravne plohe oličene oker svijetlim tonom. U sklopu obnove vjerojatno je izvedena i nadogradnja na krovištu zgrade te postavljena metalna konstrukcija sa znakom Transadrie. Na razglednici iz 1987. godine je vidljivo kako tada još nije bila izvedena navedena nadogradnja. U sklopu istražnih radova (vidi poglavlje 5, stranu 32) utvrđeno je kako je zgrada bila ličena monokromno, bez isticanja profilacija kakva su utvrđena na foto dokumentaciji iz 1987. godine. Utvrđene su tri faze ličenja pročelja zgrade. Vjerojatno je da je kronološki najstarije, to jest izvorno ličenje iz 1927. godine bilo monokromno ličena pročelja kakvo je utvrđeno sondiranjima. Sivo oličeno pročelje uz bijelo istaknute profilacije kakvo je vidljivo iz foto dokumentacije, moguće spada u drugu obnovu. Navedeno se ne može sa sigurnošću utvrditi budući da sondiranjima nije nađen bijeli nalič na profilacijama koji bi odgovarao fazi obnove vidljive na foto dokumentaciji. Nije ga moguće kronološki svrstati u odnosu na monokromno ličeno pročelje. Međutim vjerojatno je riječ o drugoj obnovi budući da je vidljiva na razglednici iz 1987. godine, dok je zadnja obnova s postojećim stanjem izvedena već 90-ih godina 20. stoljeća.
[1] J.Lozzi – Barković navodi kao autora Giuseppea Farkusa 1912. i 1913. /14 O.Magaš ne spominje Farkasa već Giovannija Brozovicha koji radi projektnu dokumentaciju za novu palazzo Baccich 1911. a secesijski redizajn pročelja Eduardo Stipanovich 1925.
[2] Arhitektura secesije u Rijeci: arhitektura i urbanizam početka 20. stoljeća ; 1900. – 1925. ; Moderna Galerija Rijeka; autorica:teksta: Daina Glavočić, str. 98 i 102